U subotu, 6. srpnja 2019., nas šezdesetak vjeroučitelja Splitsko-makarske nadbiskupije pod vodstvom predstojnika don Josipa Periša, krenuli smo u grad Korčulu na istoimenom otoku na svoj tradicionalni godišnji izlet kojim zajednički obilježavamo kraj školske godine. Preko mora smo se uputili katamaranom iz splitske trajektne luke s gata svetoga Petra, onoga ribara Petra kojega je Gospodin poslao „loviti ljude“, a ne više ribe. Eto i nas vjeroučitelja koji, poput njega, bacamo mreže na Gospodinovu riječ, a u tom „poslu“ nema odmora ni ljetne stanke. Svjesni trajnosti vlastitoga poziva, ali ipak odmaknuti od svakodnevnih školskih obveza, prepustili smo se morskim valovima koje katamaran, zbog posebna oblika trupa, spretno siječe i razdvaja stvarajući tako uvjete za brzu vožnju. U duši zahvalni za sva dobročinstva kojima nas je Gospodin obdario tijekom protekle godine, već smo mu se preporučivali za izazove koji nas očekuju sljedeće godine, netko u tišini ispod spuštenih vjeđa, a netko dijeleći naglas razmišljanja s onima do sebe.
Prva zajednička točka u Korčuli, koja nas je već na početku očarala prekrasnim ulazom u jezgru samoga grada ponad kojega je natpis u čast kralju Tomislavu, bila je slavljenje svete mise u crkvi Svih Svetih. Ova prekrasna stara kamena crkva mnoge je od nas od prve osvojila bogatstvom umjetničkih djela raznih stilova, skladno postavljenih od stropa preko bočnih zidova do prezbiterija. Nanizali su se u Božjemu hramu ti nijemi, ali snažni svjedoci ljubavi prema Bogu, pouzdanja u njegovu zaštitu i svijesti o pripadnosti narodu i zemlji iz koje su ponikli ponosni stanovnici otoka. Svetu misu je predslavio don Josip Periš koji je u homiliji istaknuo potrebu nadilaženja starozavjetne slike Boga kojega se „kupovalo“ držeći se pravila i propisa te nerijetko svodeći vjeru na formu bez Boga. Govoreći o važnosti Isusove nazočnosti u životu svakoga od nas, propovjednik je povukao paralelu tjelesnoga posta kojemu prijeti opasnost od vjerske ispražnjenosti s potrebom posta od svega što nagriza dušu, narušava odnose i udaljava nas od Božje ljubavi. Na završetku nas je ohrabrio pred osobnim životnim izazovima i nedaćama, ali i zbog određenih promjena u školskomu sustavu te podsjetio kako vjeronauk već desetljećima prednjači u primjeni nekih metoda rada, a svaku formu koja se od nas bude tražila mi ćemo bez teškoća i bez opasnosti za svrhu vjeronauka i ispuniti.
Nakon svete mise riječ je preuzela dr. sc. Marija Hajdić, kustosica Gradskoga muzeja grada Korčule. Njezine riječi su nam potvrdile ono što smo na prvu i osjetili, a to je da je u zidove, slike, reljefe i ostala umjetnička djela kojima je crkva urešena utkana povijest ovih prostora, vjera, trud i muke ovdašnjega čovjeka. Tko je slijep za ljepotu, polako gubi smisao za nadnaravno, a ovdje su doživljaji ljepote ovozemnoga i nadnaravnoga zabilježeni dlijetom, kistom i zlatnim nitima konca. Vjera se živjela osobno, ali ne odvojeno od zajednice, čemu svjedoči bogata tradicija bratovština. Bratimi Svetoga Duha imaju posebnu prostoriju za sastanke u kojoj je vrlo vrijedna srednjovjekovna zbirka ikona s Krete. Bratimi čuvaju vjeru zajedništvom, njegovanjem tradicije, brigom za siromašne, odgojem novih naraštaja pripremajući na vrijeme „ćućine“ za one najmanje kako bi se mogli dostojno uključivati u javna vjerska događanja. Osim Bratovštine Svih Svetih, u gradu postoje još dvije: Bratovština svetoga Mihovila ili Gospe od utjehe i Bratovština svetoga Roka. Svake godine oko pet stotina muškaraca sudjeluje u procesijama. Hoće li i ovdje prevladati forma, a vjera se izgubiti pod navalom svakodnevnih potreba za zaradom i ugodnim životom, ostaje nam vidjeti. No, određena načela do kojih bratimi drže mogla bi i nama vjeroučiteljima poslužiti za primjer.
Slijedio je posjet katedrali svetoga Marka koja se naziva katedralom jer je Korčula nekada bila biskupijsko sjedište. Međutim, Korčulani tradicijski više slave svetoga Todora, a ne svetoga Marka, iskazujući na taj način otpor prema venecijanskoj vlasti. Gdje god krenemo duž Lijepe naše, uvijek možemo čuti nešto slično iz naše povijesti: bili smo pod ovom pa pod onom vlašću, borili smo se, izborili… Pod čijom smo sada vlašću? Prepoznajemo li tihu, puzajuću vladavinu koja rastače, malo po malo, ono najvrjednije što su naši predci ipak znali sačuvati: vjeru, osjećaj pripadnosti svomu narodu, obitelj kao vječno i neizbježno utočište? Kolika je i kakva naša uloga u očuvanju tih vrjednota?
Sve nas je u katedrali pozdravio i župnik don Frano Kuraja. Ukratko nam je predstavio vjerski život župe, ukazavši također na problem polaganog smanjivanja broja stanovnika ne toliko zbog iseljavanja, koliko zbog slaboga nataliteta. Kustosica je i ovdje vrlo stručno i zanimljivo predstavila katedralu kao graditeljsko i umjetničko djelo u kojoj dominiraju kamen kao građevni materijal te ideja brodske kobilice kao krovno rješenje, što svjedoči o glavnim materijalima i zanatima ovoga kraja. I ovdje, kao i u crkvenomu muzeju koji smo kasnije posjetili, nalaze se vrlo vrijedna djela slavnih autora poput Tintorettija, Blaža Jurjeva Trogiranina i drugih. Svugdje prikazi Isusa, Blažene Djevice Marije, raznih svetaca, sve što se osjećalo kao sveto i svoje, prenosilo se na platna i klesalo iz kamena. Kateheza promatranja: ljepota u svetom, sveto u ljepoti umjetnosti.
Premda se sunce nije smilovalo, a tako i treba u srpnju, mi se nismo umorili. Kad se duša puni ovakvim sadržajima, onda tijelo kaže da može izdržati. Zahvalni Bogu i Katehetskom uredu na ovako sadržajnom izletu, ipak smo se sjetili i tjelesnih potreba. Okrijepili smo se na zajedničkom ručku, uz ukusno jelo i poneku kapljicu družili se i još više opustili. Vrijeme do polaska katamarana za put prema natrag iskorišteno je po slobodnoj volji, u neformalnim druženjima, ispijanjima kave i šetnji korčulanskim kaletama. Bilo nas je posvuda, a tko je mogao odoljeti onoj čistoći „bića“ kojemu je posvećeno toliko stihova i ispjevano toliko pjesama, u kojemu je isplakano toliko suza, koje je povezalo toliko duša, koje je prehranilo toliko obitelji? Ovdje morska priča staje. (M.V.)